Nekako s proljeća


Nekako s proljeća
uvijek meni doluta
neka čežnja tamna
tiha mudrost davna.

Spuštam ja stare kofere
na perone sudbine
to je miris zrelih godina
moj kaput, baš je težak, najdraža.

Nekako s proljeća
ja se sjetim starih drugova
probude se u meni
svi derneci pijani.

Tad nosim stare cipele
one znaju moje ulice
to je boja, crnoponoćna
moji koraci, baš su teški, najdraža

I opet taj osjećaj samoće
kad neće nikog mene krene i hoće
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od želje za usnama tvojim
sav  sam ti od ludila, nekako s proljeća.

Nekako s proljeća
sjeti mene nepravda
na pobjede, poraze
i sve lažne obzire.

Napravim, račun praštanja
popijem, pusta maštanja
to je ukus, lijepog kajanja
moji kapci, baš su teški, najdraža.

Nekako s proljeća
noć mi oči otvara
nemam san da uhvatim
nema dana da ne izludim.

A hoću da te vodim ja
tragom sunca, jugom maslina…
to je dodir tvojih bedara
moja duša, baš te voli, najdraža.

Oglasi

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.